21:09, 16. Srpanj 2018

Mišljenja

Tri referenduma

Objavljeno: 09.05.2018 u 11:42
Pregledano 144 puta

Autor: Benjamin Tolić

Hrvatska vlast u XXI. stoljeću muku muči s referendumima. Kao izborna elita ona o sebi misli na dlaku isto što i Andrej Plenković o svojim ministrima: Ne će, veli, biti rekonstrukcije Vlade. Njegovi su ministri najbolji.

Takvoj demokratskoj aristokraciji posve se naravno gadi i sama pomisao na izravnu demokraciju – na odlučivanje neuke svjetine. To je dostatan razlog za odbijanje tzv. „pučkih referenduma“ što ih propisanim brojem biračkih potpisa zakonito iznuđuju građanske inicijative. Ali predstavnička demokracija mora uglađeno postupati. Stoga vlast traži i redovito nalazi tobožnje razloge: niste skupili dovoljan broj potpisa; ne može se o tomu odlučivati na referendumu; referendumsko je pitanje protuustavno. Tako je vlast suzbila više referendumskih inicijativa, a neke je predusrela i odustankom od najavljenih odluka.

Dobro – reći ćete – svi to znamo. Člankopisac očito misli na državne referendume. Ali na koja tri? Na referendum o neovisnosti, referendum o ustavnoj definiciji braka, referendum o članstvu u Europskoj uniji? – Hm, da. Djelomice ste u pravu. Mislim na državne referendume, ali ne mislim na rečena tri. Ti su referendumi doduše vrlo zanimljivi. Dva je svojom voljom raspisala vlast, a jedan je iznudila građanska udruga U ime obitelji. Onaj prvi utemeljio je hrvatsku državnu samostalnost, drugi je protiv volje vlasti legitimirao kršćansku dušu hrvatskoga naroda, a treći je pravna svinjarija Vladimira Šeksa i Peđe Grbina znana kao „referendum bez kvoruma“, što će reći: ordinarna prijevara.

Ali, kako rekoh, ne mislim na te povijesne događaje. Zaokuplja me sadašnja referendumska stiska u Hrvatskoj – referendum o izmjenama Zakona o referendumu, referendum o odbacivanju Istanbulske konvencije i referendum o izmjenama izbornoga zakonodavstva.

To su zasad samo građanske inicijative. Prvu predvodi Mostov [narodni] zastupnik u Hrvatskomu [državnom] saboru Robert Podolnjak. On predlaže da se zakonski utvrdi apsolutan broj (200.000) biračkih potpisa kao uvjet za raspisivanje referenduma umjesto sadašnjih „10 %“ potpisa ukupnoga biračkog tijela, o kojemu nitko ne zna koliko je. Time bi se vlasti oduzela najčešća izlika za odbijanje raspisivanja referenduma. Drugu inicijativu predvodi Hrastov [narodni] zastupnik u Hrvatskomu [državnom] saboru Ladislav Ilčić. Referendum se tumači kao boj za oslobođenje kršćanske duše hrvatskoga naroda koju je HDZ-ov Andrej Plenković u srdačnoj suradnji sa svojim javnim i tajnim saveznicima HNS-om, SDSS-om i SDP-om društveno zasužnjio Zakonom o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Treća inicijativa „Narod odlučuje“ vodi naciju u boj za ravnopravnost državljana i odbacivanje supremacije dviju velikih stranaka – HDZ-a i SDP-a – i njihovih nametnika, malih političkih stranaka kojih je snaga duboko ispod izbornoga praga.

Sve tri inicijative opravdava nevoljna hrvatska zbilja. Stranke koje su najvećim dijelom odgovorne za stanje nacije s razlogom dršću pred takvim društvenim gibanjima. Nikakve „demografske mjere“ ne pomažu protiv bijega pučanstva iz Hrvatske. Lani se, reče Predsjednica, iselilo 80.000 ljudi, a rodilo se manje od 40.000. Tu katastrofu Plenković opravdava „slobodom kretanja“ u Europskoj uniji, a njegova sjena Gordan Jandroković gleda rast pučke potpore Živom zidu te u tomu vidi ugrozu – političkoga sustava!

I ne razumiju ljudi toga političkog sustava da im je sustav dotrajao. Snebivaju se i čude: Kakvu bi to Hrvati, „većinci“ u Hrvatskoj, htjeli steći političku ravnopravnost s nehrvatima „manjincima“? Kako bi se to oni htjeli „poravnati“, primjera radi, sa Srbinom Miloradom Pupovcem i Talijanom Furijem Radinom, koji su „naše najveće bogatstvo“! Pa to bi bio protuprirodan egalitarizam!

Da, to su, čini se, teška pitanja. Ne razumije ih ili ih se boji i inicijativa „Narod odlučuje“. Da nije tako, sigurno bi jasno vidjela i kriknula da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ne mogu biti dva izborna sustava: jedan za Hrvate, drugi za nehrvate. I sigurno bi znala da u republici ne smije biti tzv. pozitivne političke diskriminacije. Ali što se može! Poduprimo tu inicijativu, ako ništa, da barem možemo vidjeti kako se jednostranačko dvostranačje znoji i u sramu propada.

 

 

 

 

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus