08:00, 22. Lipanj 2018

Mišljenja

Talačka kriza

Objavljeno: 29.05.2018 u 13:10
Pregledano 124 puta

Autor: dr. Damir Pešorda

Još u vrijeme dok je Hrvatska zdušno pomagala u hvatanju generala Gotovine, uvriježila se u javnom prostoru rečenica kako ''Hrvatska ne može biti talac jednog čovjeka''. Otada se diskurs ''talačke krize'' ustalio u hrvatskom političkom govoru. Kad se rušilo Karamarka u optjecaj je ušla inačica kako ''stranka ne može biti talac jednoga čovjeka''. Nakon ''afere Hotmail'' u brojnim medijskim napisima Plenkovića se podsjeća na tu njegovu nekadašnju kritiku Tomislava Karamarka, a ovih se dana čak i Davor Bernardić okuražio napasti Plenkovića služeći se istim argumentom, to jest da ''Hrvatska ne smije biti talac jednog čovjeka''. Ukratko, ispada da Hrvatska ne izlazi iz svojevrsne talačke krize.
 
No, je li uistinu tako? Kad se prvi put pojavila ta teza kako zemlja ne smije biti talac jednog čovjeka, bilo je jasno da je osmišljena u protuhrvatskim krugovima i da dodatno ocrnjuje generala Gotovinu koji je već bio nepravedno optužen. Sama fraza kako Hrvatska ne bi smjela biti talac jednoga čovjeka, to jest Gotovine u tom slučaju, podsjetila me na jedan detalj iz legende o kletvi kralja Zvonimira: onaj kada ''nevirni Hrvati'' posijeku kralja Zvonimira vođeni mišlju da je bolje da jedan pogine nego da svi budu izloženi teretu križarskog rata. Slično su i suvremeni hrvatski predvodnici zaključili da je bolje da nepravedno stradaju Gotovina, Markač, Praljak ili bilo koji drugi borac za Hrvatsku nego da hrvatski put u Europsku uniju bude ugrožen.
 
Gotovina je svoju zadovoljštinu dobio: Haaški ga je sud oslobodio, u zemlji je dočekan kao junak, a Sanader je svoju političku karijeru završio bijedno. Ne sjećam se je li u njegovom slučaju itko upotrijebio frazu ''Ne može Hrvatska/stranka biti talac jednog čovjeka'', no kad se pokušao vratiti u politiku, ondašnja se HDZ-ova vrhuška, uz obilatu pomoć Mladena Bajića, obračunala s njim po principu ''bolje on nego mi''. ''Gotovinina kletva'' potom je zadesila Karamarka, a sada bi mogla zadesiti i Plenkovića ako se pokaže da žrtvovanje Martine Dalić ne će biti dostatno. Koliko god moje mišljenje o Plenkoviću bilo kritično, ne pristajem na perpetuiranje ''talačke krize''. Ili, jednostavnije rečeno, Hrvatska nije talac Andreja Plenkovića, štoviše nije to ni HDZ. Hrvatska je već dugo talac onih koji vuku konce iza kulisa, ali i nedostatka hrabrosti i odlučnosti, kako u ponašanju političke elite tako i u ponašanju naroda.

Mi jednostavno puštamo da nam ''nevidljiva ruka'' postavlja i miče čelnike stožerne stranke i glasujemo bolno predvidivo. Ako sad ''nepoznat netko'' šapne Andreju Plenkoviću da je njegova dionica završena, kladim se da će većina HDZ-ovih birača to pozdraviti i zaklinjati se u pamet, ljepotu i znanje jezika sljedećeg izabranika. Bahatost i osjećaj svemoći koji izbija iz mailovaskupine Borg pokazuje da prava moć leži negdje drugdje, a da vlade samo provode zamisli ''borgova'' iz sjene. Ako nam sutra splet okolnosti na čelo države dovede Živi zid ili neke slične diletante, nemojmo se zavaravati da je to slučajno i da je situacija nekontrolirana. To bi eventualno moglo značiti da nas šalju u projektirani rasap. Na kojem će borgovciopet dobro zaraditi.

Stoga bi možda dobro bilo da i ovakva Vlada izgura barem još jedno vrijeme. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću napravilo je planiranu štetu, Istanbulska konvencija je donesena, oko Agrokora sada je jedini koliko-toliko povoljan rasplet nagodba vjerovnika, ovako oslabljeni Plenković ne bi više mogao poduzimati snažnije poteze na crti Vrdoljak-Pupovčeve ideologije. Takva bi vlast možda bila najmanje zlo za Hrvatsku tijekom prijelaznog razdoblja od godinu-dvije dok se eventualno promijeni izborni sustav i ojača hrvatska alternativa kompromitiranom HDZ-u, što Bernardićev SDP ili Sinčić-Pernarov Živi zid sigurno nisu.




← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus