01:40, 14. Prosinac 2018

Mišljenja

Srdačni savezi

Objavljeno: 28.11.2018 u 12:38
Pregledano 95 puta

Autor: Benjamin Tolić

Andrej me Plenković u zadnje vrijeme iznenađuje. Kako? Onako kako je svojedobno snijeg iznenađivao zagrebačku Zimsku službu. To se redovito događalo – svake godine, sve dok gradonačelnik Milan Bandić nije jednoga lijepog dana kriknuo da će „pojesti“ ili „polizati“ svu tu neciviliziranu oborinu na gradskim ulicama. – Ma hajde! – mislite vi. – Pusti Bandića! Bandić je Bandić. A Plenković, to je nešto drugo.

Da, upravo tako, jedan je jedno, drugi drugo. To međutim nije samo, kako se čini, gola činjenica. To je i nuždan preduvjet za njihov srdačni savez u Skupštini Grada Zagreba i u Hrvatskomu [državnom] saboru. Ali nuždan preduvjet (substancijalna različnost) nije dostatan za srdačan savez. Za takav je savez prijeko potreban i slobodan uvjet (habitualna sličnost). Srdačan je naime savez u biti zagrljaj nužde i slobode.  

Dobro, dobro – reći ćete – možda i jest tako, Ako i nije, barem lijepo zvuči. Ali po čemu su to Bandić i Plenković slični? Po socijalnom podrijetlu? Nisu. Onaj je hercegovački seljačić, ovaj izdanak zagrebačke režimske obitelji. Po ćudi? Ni to. Onaj je živac, ovaj mlitavac. Po izobrazbi? Ni govora. Onaj je ideološki kotlokrpa, a ovaj rođeni JAZU/HAZU-ovac. Po govoru? Bandić „špreha“ zavičajnom hercegovačkom kajkavštinom, a Plenković krasnoslovi standardnim hrvatskim jezikom. Po svjetonazoru? Tu bi možda moglo biti nešto. Obojica su etnički Hrvati, obojica u mladosti disala duhom Saveza komunista, obojica katolici. Odatle je doista mogao izrasti sličan svjetonazorčić. Ali to je odveć tanak uvjet za srdačan politički savez. Uostalom, Bandić je vrlo mutan. O tomu svjedoči dugotrajno DORH-ovo sudbeno hrvanje s Bandićem. A Plenković je čist i  transparentan. Isti mu je DORH nedavno izdao takvu potvrdu kada je razmatrao kaznenu prijavu zbog sumnja na kriminalne radnje pri restrukturiranju Agrokora.     

Dobro, Bandić. Ali Plenković? Velite, čist i transparentan. I meni je u početku bio posve proziran. Demokrat, lijepo odjeven, uredan, natprosječno obrazovan, dobro odgojen, stasit, uglađen, rječit – ukratko: uzoran eurohrvat. Neka vrsta eurohrvatskoga Nadčovjeka. Ali mi se vrlo brzo  počeo magliti na svaki ljudski dah, i već mi je odavno vrlo maglen, zamagljen poput onoga prozora na koji Stjepanu Jimmyju Staniću onako sjetno „opet kuca jesen“.

Taj sretnik, naime Plenković, naciji se predstavlja kao narodnjak i u istom dahu tvrdi da je „cijepljen protiv populizma“!? Ne razumijem tu kravonekravu.Vjerojatno se u Bruselju takva logička čudovišta izdašno muzu. U mene ona izazivaju samo gorak osmijeh. A onda gledam toga sretnika u Hrvatskomu [državnom] saboru. Umjesto da odgovara na zastupnička pitanja, on grdi [narodne] zastupnike što mu bacaju klipove pod noge. To je i njima i njemu neugodno. Iskreno govoreći, neugodno je i meni, ali zapravo je u redu.  Zašto? [Narodni] zastupnici zaslužuju takav tretman, jer se ne usuđuju disciplinirati svoga narodnjačkog predsjednika Vlade. Kako?! Onako kako su pravaši Josip Gržanić, David Starčević i Eugen Kumičić na izmaku XIX. stoljeća pokušali demokratski disciplinirati svoga feudalnog bana Károlya (tobožnjega Dragutina) Khuen-Héderváryja.

Meni su Plenkovićeve grdnje [narodnih] zastupnika u Saboru možda tako neugodne stoga što me podsjećaju na prizor pod Trojom u kojemu Homer slika dušu helenske vojničke aristokracije. Tamo itački kralj Odisej okrutno izbija ništariji i kukavelju Terzitu „populizam“ iz glave. Kada to gledam, svaki me put obuzme strah da bi predsjednik Vlade mogao na glavi kojega od svojih Terzita – Davora Bernardića, Gordana Marasa, Zlatka Hasanbegovića i Mire Bulja – slomiti svoje sarkastično žezlo. I svaki me put obraduje pomisao da u tom slučaju ne bi imao čime dosegnuti gospođu Brunu Esih.

A što se tiče habitualne sličnosti Bandića i Plenkovića, koja je prijeko potrebna za srdačan politički savez, sve je ono što smo gore razmatrali luk i voda. To bismo mogli svesti na izvrnutu pučku poslovicu: Nesličan se nesličnu raduje. Ali ne ćemo, jer bi nas takav zaključak izvrgnuo zasluženoj poruzi da ne vidimo ono što i slijepci vide: Bandić i Plenković nemaju samo sličan, nego isti politički ukus. Sami sebe očito razumiju kao nakupce moći. Oni su dvije strane iste kune, samo je jedan „špekulativac“, a drugi spekulativac. Bandić „preslaguje“, a Plenković preslaže. Što to? Sajamske stečevine. I tim stečevinama krivotvore narodnu volju. Njima na čast i mast, nama na štetu i sramotu.







← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus