08:21, 22. Lipanj 2018

Mišljenja

Naš aki

Objavljeno: 06.06.2018 u 11:15
Pregledano 208 puta

Autor: Benjamin Tolić

Ove nas je godine, čini se, snašla velika klimatska promjena. Prerano se ugrijalo i kopno i more. Prerano su, prije početka lipnja, ocvale lipe. Prerano su, zbog suše i žege, u Baranji, Slavoniji i Srijemu dozrjeli ječam i pšenica. Prerano su, kao nikad dosad, već na kraju svibnja kombajni ušli u polja. Što će biti na ljeto? Hoće li se Hrvatska hladiti? Ili će se i dalje grijati? I gorjeti kao nikad dosad?

Nezgodna su to pitanja. Ipak, televizijska nam znanost spremno nudi odgovore. Oni nisu utješni, ali mi se Hrvati pouzdajemo u nepouzdanost tih odgovora. Kako se, mislite, člankopisac može radovati neuspjehu znanosti?! Znam, nije to lijepo. Ali čini mi se da je ipak bolje da nam se stručno obruka ono što krasno prakticiraju Ana Bago Tomac i Damjana Ćurko, Zoran Vakula i Darijo Brzoja nego da nam posve izgori domaja.

Ali nije nama ovih dana uzavrjelo samo kopno i more. Iznenada nam je proključala i stabilnost! Ma kakva sad stabilnost?! Člankopiscu, mislite, nisu svi kod kuće. Ali varate se. U pogibelji je stabilnost vlasti. Ono što vlast uglađeno naziva političkom stabilnošću ili stabilnošću političkoga sustava. Dobro, reći ćete, a zašto je ta stabilnost proključala? Hm, zašto… zašto… To vjerojatno zna samo – tko drugi nego onaj već zaboravljeni uzročno-posljedični sveznadar iz Pavićeva Morgenblatta! Onaj što se (neki kažu: od Porezne uprave) sklonio u međumrežni portal Telegram. Ali njega nije zgodno pitati. Omeli biste ga u važnijemu poslu. On naime tamo, u tom Telegramu, već poodavno, to će reći ne baš telegrafski, piše svoj životopis pod imenom Ivana Violića.

Što dakle? Ništa. Moja neznatnost ne nudi ni znanja ni spoznaje, jer ih nema. Nudi ono što ima, samo slutnje i nagađanja. Pa tko hoće, neka čita.

Rečenu „političku stabilnost“ predsjednik je Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković državnički mudro sazdao na hrvatskomu postmodernom plemstvu – na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju. To visoko plemstvo prati odani mu šljivarski banderij, koji od 11. rujna 2016. tvore: Emina Lekaj Prljaskaj, Veljko Kajtazi, Robert Jankovics, Vladimir Bilek, Mile Horvat i Boris Milošević.

Zašto „plemstvo“? Jer je ta riječ najbliža pojavi. Zašto „postmoderno“? Jer je takva pojava u doba političke Moderne (1789. – 1989.) bila nezamisliva u republikanski uređenoj državi. Zašto „srpski knez“ i „talijanski conte“? Jer su i potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora conte Furio i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga [državnog] sabora knez Milorad prosvjedovali kada ih je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ispravno nazvala političkim Hrvatima i jer su s gnušanjem javno porekli tu bjelodanu činjenicu. Zašto „šlljivarski banderij“? Jer i to sitno plemstvo, zbog lukrativnih razloga, djeluje s iste platforme protivljenja političkomu hrvatstvu. Potvrđuju to potpisi cjelokupnoga ondašnjeg banderija na Deklaraciji o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj što su ju 14. svibnja 2015. u Puli objavili knez Milorad i conte Furio.

Kako je ta politička sirotinja nobilitirana? Modo iuganorum et eurocroatorum (juganskim i eurohrvatskim načinom). Ti su pravnički umovi, kojih su odlični primjerci Vladimir Šeks i Peđa Grbin, najprije nehrvate u Hrvatskoj, dijelove drugih naroda, proglasili tuđim nacionalnim manjinama, iako za to nema osnove, jer je narod kulturna, a nacija politička zajednica. Zatim su te svoje „nacionalne“ manjine neustavnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina opskrbili golemim političkim povlasticama, koje su okretniji pojedinci shvatili kao moćna sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje hrvatskih vlada“ (stručni izrazi bivšega predsjednika Republike Ive Josipovića).

Sada imamo to što imamo. Lažno hrvatsko postmoderno plemstvo sluti da bi mu hrvatski narod referendumom mogao oduzeti sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje vlada“, pa se propinje do neba, viče da ga Hrvati mrze i, ne birajući sredstva, brani svoju povlaštenu ravnopravnost.

Kako na to gleda Plenković? Kao čovjek kojega bi knez Milorad „suhim zlatom platio“. On zna da mu knez Milorad i conte Furio nisu Davor Ivo Stier i Miro Kovač. A možda,  kao i ostali jugani i eurohrvati, doista drži da su dva izborna sustava – jedan za Hrvate, a drugi za nehrvate – u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda Republici Hrvatskoj prirodan red stvari? Možda doista misli da je politička povlaštenost nehrvata u Hrvatskoj nešto sveto, nešto u što nitko ne smije dirati? Tko će ga znati! Tek ponosno je rekao, misleći na povlastice svojih ucjenjivača: Ne, ta pitanja su neprihvatljiva. Postojeća su manjinska prava – „naš akî“.

Zbunila me riječ „akî“. Nisam u prvi mah dobro razabrao.  A onda shvatih, „akî“ je „stečevina“, prvi dio bruseljskoga francuskog izričaja „acquis communautaire“. Dakle, zajednička (pravna) stečevina! Nešto kao Zakon o Agrokoru. I oćutjeh taj „akî“ kao pljusku, jer meni povlastice postmodernog hrvatskog plemstva nisu naša zajednička stečevina, one su naš zajednički gubitak.









← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus