03:46, 22. Rujan 2018

Mišljenja

Sjećanje na Milana Babića

Objavljeno: 18.08.2018 u 01:59
Pregledano 85 puta

Autor: Josip Jović

Temperaturni, ali i val čuđenja ovoga je tjedna prešao teritorijem Republike Hrvatske. Čuđenje i negodovanja su izazvali govori o nacističkoj i genocidnoj Hrvatskoj iz glave srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji i stilom i sadržajem neodoljivo podsjeća na svog uzora i ratnog druga Vojislava Šešelja. Ali čuđenju nema mjesta barem iz dva razloga. To što Vučić govori, ne govori prvi put i to što govori dio je daleko šireg, dubljeg i trajnijeg raspoloženja srbijanskih političkih, crkvenih i naučnih struktura te javnosti. Napose, hrvatski politički vrh nema se razloga čuditi kad i sam ohrabruje jednu, slobodno možemo reći, neprijateljsku kampanju Beograda. Zar taj vrh ne podržava bezrezervno i bezuvjetno srbijanski put u EU, zar HDZ nije u koaliciji s političkim vođom hrvatskih Srba koji nije daleko od Vučićevih poruka, zar na Vojnom učilištu buduće časnike Hrvatske vojske ne podučava zagrebačko-beogradski profesor koji osporava legitimitet osamostaljenja Hrvatske i uporno ponavlja teze o jednakoj krivnji za rat, zar Vlada ne financira list koji djeluje na programu razdora i koji također izjednačava Vladu RH s Vladom NDH, zar se državnim novcem ne financira čitav niz filmova koji sustavno, posredno ili neposredno, pričaju o fašizaciji društva, zar...?

Od svih reakcija koje su se mogle čuti i pročitati ovih dana, nekako je najprimjerenija ona zastupnika Domagoja Miloševića. Onaj, napisao je na Facebooku, tko je u stanju priznati i osuditi srpsku agresiju i zločine, naš je sugovornik. Onaj tko to ne želi, nego i dalje širi zlu krv, nije ni susjed ni sugovornik. Ni od Vučića ni od Dačića, Vulina, Pupovca, Irineja, Jovića ili Stazića i Šerbedžije nikada nećete čuti ono što je izgovorio Milan Babić, predsjednik tzv. SAO Krajine u svojoj završnoj riječi na Haaškome sudu, a rekao je, između ostaloga, kako je sudjelovao u ubijanju i progonu najgore vrste ljudi samo zato što su Hrvati, kako je počinjen zločin koji nema opravdanja, kako samo istina otvara mogućnost da se srpski narod oslobodi kolektivne krivnje te da nema riječi izraziti kajanje, uz molbu Hrvatima da oproste svojoj braći Srbima. Kajanje nije mogao izraziti riječima pa se ubio 2006.

Tu je negdje ključna točka manipulacija, laži i nesporazuma, ali i pomirenja. Svi ti srpski i srbijanski političari i ideolozi, ili barem njihov dominantni dio, svoju priču o ratu započinju s kolovozom 1995. Kao, bilo je prije toga sve u redu, mirno i legitimno, i onda su hrvatske vlasti iz čista mira odlučile protjerati srpsko stanovništvo. Ni spomena o tome što je prethodilo, nema spomena o skupovima pod geslom „ne damo te zemljo Dušanova“, koji su se događali prije Tuđmana i prije HDZ-a i prije odluke o nezavisnosti, nema spomena o Škabrnji, Vukovaru, Osijeku, Gospiću i Dubrovniku, nema spomena o razbijenoj i okupiranoj državi, o masovnim zločinima i srušenim crkvama, ništa o onome o čemu je govorio nesretni Babić, pokajnik i svjedok iz prve ruke.


← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus