08:01, 22. Lipanj 2018

Mišljenja

Kaljuža

Objavljeno: 23.05.2018 u 04:55
Pregledano 151 puta

Autor: Benjamin Tolić

Prije otprilike dvije godine vratio se iz Bruselja u Zagreb Andrej Plenković – čovjek naočit, urešen svim krjepostima:  naobražen, iskren, pošten. Znalac pet-šest velikih jezika, praktični katolik – reklo bi se: homo sine macula (čovjek bez mrlje) u karijeri. Malo ga je tko u Hrvatskoj tada znao, no prevratnom je brzinom očarao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).

Čime? Neki misle: rečenim krjepostima. Drugi vele: krunom svih krjeposti – hrabrošću.  Hrabrost zrači i iz njegova imena (grč. ἀνδρεία – muževnost, hrabrost), a neobičnu je hrabrost Andrej očitovao kada se na saboru HDZ-a suprotstavio tadašnjemu predsjedniku Tomislavu Karamarku tvrdnjom: „Stranka ne može biti talac jednoga čovjeka.“ Treći u tom čudu vide inozemnu urotu. Zoran je Milanović Plenkovića posprdno nazvao „bruseljskim ćatom“, a Branimir Bunjac „bruseljskim projektom“.

Što je od toga istina? Ne znam. Ali onā mudrost o „jednomu čovjeku“, koju Plenković svojata izmotavajući se pred novinarima, ipak nije njegova. Izrekao ju je u Evanđelju židovski veliki svećenik Kajfa opravdavajući predaju Isusa Krista Rimljanima: „I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne“ (Iv 11,51). Sanaderovi su lovci na generala Antu Gotovinu malo preinačili tu izrjeku, ali sadržaj je ostao isti. Oni su trubili: “Ne može država biti talac jednoga čovjeka.“ Poslije je Plenković, kao što rekoh, vojujući protiv Karamarka, „državu“ zamijenio „strankom“. Izrjeka se očito svidjela i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Ona ju je ponovila očitujući se o odlasku Martine Dalić s dužnosti  Plenkovićeve ministrice gospodarstva. Među HDZ-ovim je demokršćanima, kao što se vidi, i te kako živa baština židovskoga velikog svećenika Kajfe.

No, vratimo se Plenkovićevu došašću. Taj je čovjek sijevnuo kao munja iz Bruselja! Preuzeo je HDZ kao da ga je ta stranka dugo čekala. Naravno, bilo je to zakonito, na demokratskim stranačkim izborima. A izabran je, kažu, i „plebiscitarnije“ nego Karamarko, kojega je HDZ, ako se dobro sjećam, bio prije mjesec-dva potvrdio na dužnosti svoga predsjednika s 80-ak tisuća glasova! Malo zatim slijedio je raspis izvanrednih izbora za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru. HDZ je pod vodstvom svoga novog predsjednika sam izašao na te izbore te 11. rujna 2016. odnio vrlo uvjerljivu relativnu pobjedu.

Središnje geslo Plenkovićeve predizborne kampanje bio je usklik: „Vjerodostojno!“. Sjajno pogođeno. Gledali smo i slušali kako pod tim naslovom u blistavoj televizijskoj reklami negdašnji šef izborne kampanje Mate Granića za predsjedničke izbore obećava naciji: „Znanje, iskustvo i radnu energiju posvetit ću boljitku Hrvatske. Ja sam Andrej Plenković i vratit ću vjerodostojnost u Hrvatsku politiku.“

I mnogi su povjerovali. Mnogi su mislili: Pa to nam je u politici najprječa potreba! Ja sam međutim slabo vjerovao tomu čovjeku. Zašto? Ne hvalim se svojom nevjerom, ali što jest – jest: nisam ga poznavao, niti sam ga do dana današnjega upoznao. Na samom početku, kada sam ga prvi put vidio, onako „zbigecan“ i zlatoust, nije mi ulijevao povjerenje. Ne znam zašto. Možda stoga što sam slutio da je duhovno blizak Mati Graniću, onomu slavnom ministru vanjskih poslova kojega je hrvatsko pravosuđe „zbog bolesti“ pustilo iz Remetinca i poslije – ne zna se zbog čega – protiv njega obustavilo kazneni progon. A kada sam poslije pročitao raskošni Plenkovićev dužnosnički životopis pod naslovom „O meni“ – na punih 19 kartica! – više mu ništa nisam mogao vjerovati.

Jesam li se prevario? Nisam, puno laže. No lako je moguće da ja ne shvaćam veliku promjenu. Možda je Hrvatska zakoračila u ono što je Ralph Keyes opisao u knjizi Postistinsko doba: nepoštenje i prijevara u suvremenom životu (2004.). „Postistinsko“ (post-truth) ili „postčinjenično“ (post-factual) nije, kako bi se moglo pomisliti, nešto što slijedi nakon istine ili činjenice, nego nešto u čemu nema istine ili činjenice. A što bi onda to moglo biti, neka svatko pokuša sam dokučiti.

Ja se ne bih ćudoredno zgražao. Samo navodim nekoliko momenata u kojima se Plenkovićeva vjerodostojnost „uneredila“, poput onoga srpskog prijestolonasljednika koji se najeo „masne jagnjeće supe“. Naš je Plenković otjerao od HDZ-a domoljube: Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih i Željka Glasnovića; ministricom kulture imenovao Ninu Obuljen; iz Vlade izbacio Most neovisnih lista, a u Vladu uveo HNS Ivana Vrdoljaka; osnovao (u XXI. stoljeću!) kriptokomunističku ideološku komisiju pod nazivom Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima; ponizio Katoličku crkvu i hrvatsku naciju potvrdivši glasovima svojih poslušnika i kriptokomunističke oporbe u Saboru tzv. Istanbulsku konvenciju; uzdržavanje svoje vlasti povjerio Miloradu Pupovcu i Furiju Radinu, koji po svijetu kleveću hrvatsku državu i njegovu vlast kao – fašističku!

I sad se čudi što su na nj sa svih strana navalili najrazličitiji strvinari zbog koruptivnog „Šavorićeva zakona“ o Agrokoru, pa iz Sofije poziva svoje pravničke pouzdanike da vrate novac – koji nisu zaradili. Bijedno. A što je još go0re, i Predsjednica mu u toj bijedi priskače u pomoć: – Ja bih – veli – vratila novac. Čast je važnija od novca. – Zar se može govoriti o časti ljudi koji su u pljačku upregnuli državu?

– Ah, da – reći ćete – mala bara, a puno krokodila. – No nije tako. Ja bih rekao: Velika kaljuža i u njoj mnoštvo žaba.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus