07:30, 18. Rujan 2018

Mišljenja

Dvije pobjede za optimizam cijele nacije

Objavljeno: 30.06.2018 u 01:21
Pregledano 100 puta

Autor: Josip Jović

Možemo mi govoriti kako je nogomet neka bezvezna i besmislena igra guranja lopte po zelenom travnjaku koju igraju neki ispodprosječno obrazovani mladići, ali ta intelektualna nadmoć je sasvim nemoćna u suočenju s prepunim stadionima i s desecima tisuća uzbuđenih gledatelja, s igrom koju prate milijarde ljudi širom svijeta.
Cijele nacije padaju u očaj ili u krajnju razdraganost zbog jedne lopte u mreži, oko te se igre okreću milijuni, veliki biznis i reklamne poruke najvećih svjetskih kompanija.

Svjetsko je prvenstvo ove godine u Rusiji i ta je zemlja nesumnjivo najveći dobitnik. Bio bi to dobitak za svaku zemlju, ali za ovu pogotovu. Iz te nam zemlje stižu slike i poruke zemlje bogatog kulturnog naslijeđa, ekonomski prosperitetne i moćne, otvorene i gostoljubive, što je sve u suprotnosti s dojučerašnjom stvarnošću, nelijepim tradicijama koje nisu posve napuštene, pa dijelom i sa zapadnjačkim predrasudama i političkom propagandom.

Na Zapadu, naime, još uvijek kad kažeš Rusija, pomisli se na surovost režima, na osvajanja, na siromaštvo i na zatvorenost. Ovaj će susret nogometnog svijeta zacijelo, barem djelomice, otkloniti takve predodžbe.

I Hrvatska ima razloga za zadovoljstvo. Čisto športski gledano, svrstati se među šesnaest najboljih reprezentacija svijeta za državu od oko četiri milijuna stanovnika i za narod od oko osam milijuna njegovih pripadnika veliki je uspjeh, koji nije slučajan i koji je samo kontinuitet sličnih uspjeha. Ali ni to nije najvažnije. Dvije pobjede na početku natjecanja promijenile su psihološko stanje nacije.

Odjednom smo svi umjesto podjela, depresije, beznađa i nevjere u sebe, osjetili duh jedinstva, optimizma, nade i samopouzdanja. Blanka Vlašić je napisala "Hrvatska iznad svega", Kolinda Grabar-Kitarović je zapjevala "zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima", igrači su pjevali "Čavoglave" i nitko im nije zbog toga zamjerio, osim Aleksandra Vučića i, razumije se, onih koji bi htjeli da je Hrvatska "promašeni projekt", radovali su se naši ljudi od Toronta do Sydneya i od Pule do Baranje i do Konavala, čak je i Novak Đoković uskliknuo "ajmo, vatreni", jer ipak (majčina) krv nije voda.

Bez obzira što sve to može biti prolazna iluzija i kratko veselje, otvorena je nada i perspektiva kako nam treba samo malo dobre volje i dobrih rezultata pa ta se cijela situacija promijeni, da se mladost počne vraćati u zemlju umjesto što iz nje bježi glavom bez obzira.

Ono što možda u cijeloj toj priči nije lijepo, to je neumjereni i neodmjereni trijumfalizam kako publike, tako i športskih komentatora. Nije primjereno slušati kako smo razbili, rasturili, pregazili i ponizili Argentinu. Tako ne valja govoriti ni o kome, a o Argentini, prijateljskoj zemlji u kojoj su mnogi naši ljudi našli spas, pogotovu.

Opće je, osim toga, moralno načelo kako se u pobjedi ne treba uzvisiti niti u porazu poniziti. Nakon pobjeda dolaze porazi, kao što nakon mladosti, kao što kaže ona stara studentska himna, dolazi starost.


← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus