06:44, 19. Prosinac 2018

Mišljenja

Hajka na grješnog jarca

Objavljeno: 10.10.2018 u 08:55
Pregledano 112 puta

Autor: Benjamin Tolić

Nije to ništa novo. Slične su se hajke „na ovim prostorima“ podizale i za jugoslavenske diktature proletarijata 1945.-1990. Vlast bi povremeno označila „grješnoga jarca“, i cijela bi zajednica jarmoljubaca (communitas iuganorum) podignula pravovjernu hajku.

U kolektivističkomu društvu „grješni“ je „jarac“ najčešće bio kolektivan. To potvrđuju njihovi skupni nazivi: informbirovci, rankovićevci, maspokovci. Ali bilo je dosta i personalnih „grješnih jaraca“. Takvi su bili zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, komunistički prvak Andrija Hebrang st. i protuboljševički  intelektualac Mihajlo Mihajlov.

Hajke na „grješne jarce“ nisu odumrle ni u demokratskoj, samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj.  Državne su ih vlasti, odane Bruselju i Haagu, najčešće pokretale kao općenarodnu pripremu lova na istaknute hrvatske branitelje. Blistav je primjer hajka na legendarnog junaka Domovinskog rata generala Antu Gotovinu.

To su, gleda li se s vidikovca Davora Ive Stiera, bile nedemokratske mrlje koje su ružno obilježile dvije od triju „potrošenih“ paradigma hrvatske državne politike: prvu – „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbima i ostalim slavenskim i neslavenskim jugoslavenima (1945.-1990.) i treću – „euroatlantizam“ (1996.-2013.). Njih je razdvajala druga hrvatska paradigma – „državotvornost“, odnosno suverenizam (1990.-1995.). Stierove hrvatske paradigme proždiru jedna drugu. „Bratstvo i jedinstvo“ krvavo  skončava u „državotvornosti“, „državotvornost“ beskrvno u „euroatlantizmu“, a „euroatlantizam“ dokrajčuje sam sebe ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Našavši se na svojevrsnom „kraju povijesti“, Stier u knjizi „Nova hrvatska paradigma“ (2015.) navješćuje novi obrazac hrvatske državne politike četveroslovom – „uključivost i društveni razvoj“.

Zgođušna shema, neopterećena bitnim činjenicama. Dušu dala za otmjeno druženje s bruseljskim vitezovima Andrejem Plenkovićem i Toninom Piculom. Ali nije na odmet ni ovomu članku.

Kako to? Ne valja, a nije na odmet članku?! Hm, da… Tvrdnja se, vidim i sam, doimlje malo zaumno i u sebi protuslovno, ali Stierova će shema unatoč tomu dubinski osvijetliti predmet ovoga članka.

 Tu naime „novu hrvatsku paradigmu“ već dvije godine  ostvaruje Andrej Plenković. On doduše ne voli „uključivost“, draža mu je „inkluzivnost“, ali jednako mu je kao i Stieru drag „društveni razvoj“. Puna su mu usta Europske unije i „naših akíja“ (acquisa) iliti „naših stečevina“. On te stečevine hrabro štiti od populističkih (narodnjačkih) zahtjeva za izjednačivanje svih državljana u političkim pravima, od pomame za referendumima, od mirnog prosvjeda Ivana Penave u subotu u Vukovaru.

Zna on što se iza svega toga krije; zna da su sve te demokratske akcije uperene protiv njega i njegove „nove hrvatske paradigme“; zna on koliko ga domoljubni Hrvati mrze jer je njegova „nova hrvatska paradigma“, ne osvrćući se na političku volju HDZ-ovih birača, nehrvatsku Hrvatsku narodnu stranku (HNS) Ivana Vrdoljaka i protuhrvatsku Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) Milorada Pupovca uključila u državnu vlast, a barem 100.000 Hrvata isključila iz hrvatskoga društva, bilo da ih je otjerala u inozemstvo ili ušutkala u domovini; zna da je njegova nova hrvatska paradigma u početku po nakanama, a sada već i po plodovima zapravo  –  stara protuhrvatska paradigma.

To su ozbiljni razlozi za strah. Stoga se ni „nova hrvatska paradigma“ ne može odreći hajke na „grješnoga jarca“ kao sredstva za održanje na vlasti.

Za podizanje hajke treba izabrati metu. Tko će biti „grješni jarac“? Hoćemo li kolektivnog ili individualnog „grješnog jarca“? Tu se Plenković isprva kolebao. Prvo je bio preko Gordana Jandrokovića kolektivnim „grješnim jarcem“ označio „samozvane suvereniste“. Iz te pitijske formulacije javni su radnici odmah iskopali Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, predsjednicu i političkoga tajnika stranke Neovisni za Hrvatsku.

Onda mu je valjda netko od njegovih mudrih savjetnika došapnuo da on od njihove štete može imati malo koristi. Stoga je hajku preusmjerio na Milijana Brkića, potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i potpredsjednika Hrvatskoga [državnog] sabora. Brkić mu se vjerojatno učinio podobnijim. S više razloga. Prvo, snažan je, može na svoja pleća primiti i nositi sve grijehe zajednice; drugo, Brkićevo „društveno smaknuće“ oduzet će Brkiću spomena vrijednu moć u stranci; treće, Brkićev politički slom utjerat će strah u kosti svim Plenkovićevim stranačkim suparnicima; četvrto, hajka će koliko-toliko zasjeniti vukovarski prosvjed protiv nekažnjavanja velikosrpskih zločina počinjenih za oružane agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku; peto, nekoć suverenistička stranka Hrvatska demokratska zajednica na posljetku će se pretvoriti u najpouzdaniju čuvaricu juganskih zločina počinjenih u oružanim agresijama na Hrvatsku.

Najvjerojatnije zbog tih razloga gledamo već gotovo mjesec dana kako u javnim priopćivalima, pučki rečeno, Musa dere jarca.

A kakav je čovjek Milijan Brkić? Ne poznam gospodina Brkića. Kao „grješni jarac“ dolično smrdi. No to sigurno nije njegova zasluga. Ako je prekršio kakav zakon ili propis, treba ga sudski ili disciplinski kazniti. Ali kakav god čovjek bio, ne zaslužuje – ni on ni itko drugi – u uljuđenu društvu takvo gnusno prekomjerno granatiranje.






← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus