20:53, 21. Listopad 2018

Mišljenja

Vraća li se eugenika na mala vrata?

Objavljeno: 22.09.2018 u 01:43
Pregledano 89 puta

Autor: dr. Damir Pešorda

Eutanazija već odavno nije u europskim društvima tabu. Neke od najnaprednijih europskih država, ma što to značilo u suvremenim svijetu, legalizirale su eutanaziju, a poslovično pragmatični Švicarci na njoj i dobro zarađuju. Ovih dana u našim novinama mogla se pročitati vijest o sedamdesetčetverogodišnjoj Francuskinji Jacqueline Jencquel koja se planira ubiti u sedamdesetšestoj. Kaže da joj seks više nije kao što je nekada bio, a to je za nju pouzdan znak da treba otići jer kvaliteta života s godinama opada. Otići, naravno, u Švicarsku, ne na nebo. U Švicerskoj će za desetak tisuća eura dobiti spasonosnu injekciju. Koja će je lišiti muka života. Doduše, malu sjenu sumnje na cijelu tu priču baca činjenica da je rečena Francuskinja svojevrsna borkinja za legalizaciju eutanazije u Francuskoj.

Odluka jedne vremešne Francuskinje da skrati vlastiti život ne bi bila bitna za cijelo društvo kada ne bi imala simbolično i propagandno značenje, to jest kada ne bi bila simbol kulture smrti i propaganda temeljitog prevrednovanja svih vrijednosti na kojima je zapadna civilizacija utemeljena. Oduvijek je valjda bilo samoubojica, ali oni nikada do sada nisu tražili neka svoja samoubilačka prava nego bi se jednostavno ubili kada su zaključili da im je odveć bolno ili odveć besmisleno dalje živjeti. Također, nikada do našeg vremena samoubojice uglavnom nisu unaprijed najavljivale svoj čin u želji da populariziraju samoubojstvo kao takvo nego bi – ako bi svoj čin unaprijed i najavili – nastojali to pokazati kao žrtvu za neke veće, plemenitije ciljeve. I, čini mi se, najvažnije – ubojice nekada uglavnom nisu tražili tuđu pomoć i time, faktično, dovodile drugu osobu u poziciju da bude ubojica.

Eutanazija se uvijek promiče kao izlaz u nuždi, kao nešto što čovjeku može pomoći da izbjegne preveliku patnju s jedne strane te kao pravo na izbor, odnosno slobodno raspolaganje vlastitim životom s druge strane. Međutim, ono što se propagiranjem eutanazije uistinu postiže jest da se malo po malo destruira jedna od temeljnih vrijednosti naše civilizacije – svetost i nepovrjedivost života. Naravno, ta svetost i nepovrjedivost kroz povijest su bili tek načelo koje se u praksi često zaobilazilo, ali ono što se sada događa jest napad na samo načelo. Svi se sjećamo relativno nedavnog slučaja u Engleskoj kada su liječnici skinuli bolesnog dječaka s aparata koji su mu omogućavali život unatoč protivljenju dječakovih roditelja, a engleski sud nije dopustio roditeljima ni da prebace dječaka u vatikansku bolnicu ''Djeteta Isusa'' iako je ekipa iz bolnice bila spremna preuzeti ga. U toj odluci kao da se očitovala đavolska zloba ogrnuta plaštem humanizma.

Ako su u početku kandidati za eutanaziju bili samo oni na smrt bolesni koji su užasno patili ili tek vegetirali bez šanse na oporavak, s vremenom se taj krug širi pa razlozi postaju depresija, dugotrajna bol, invalidnost itd. Pitanje je samo vremena kada taj čin neće trebati ni obrazlagati. Također, uočljiva je i tendencija da o eutanaziji ne odlučuju samo kandidati za eutanaziju i njihov bliži rod. Nije isključeno da se s vremenom te odluke u potpunosti prenesu u ruke liječnicima ili nekim specijaliziranim službenim tijelima za te stvari. I eto nam tako ponovo eugenike u našoj europskoj kući. Okolo kole pa na mala vrata.

U knjizi ''Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu'' (The Descent of Man and Selection in Relation to Sex) na jednom mjestu Darwin kaže da će ako ''ne spriječimo brzo razmnožavanje nerazboritih, nemoralnih i na druge načine inferiornih članova društva, naša nacija degenerirati''. Darwinov gorljivi sljedbenik Ernst Haeckel žesti se u djelu ljupka i bezazlena naslova Čudo života: ''Kakvu korist čovječanstvu donosi umjetno održavanje na životu i skrb za tisuću bogalja, gluhonijemih, idota itd., koji se rađaju s naslijeđenim teretom neizlječive bolesti?'' U svoje vrijeme Haeckel i slični bili su napredni i gajili su stanovitu odbojnost prema zatucanim kršćanima kojima je njihova vjera priječila da uvide svu racionalnost i humanost ideje o potrebi eliminacije invalidnih, slabih, bolesnih, ukratko – evolucijski neperspektivnih.

Nemojmo se zavaravati, današnje naprednjake koji propagiraju eutanaziju tjera isti protubožji i protuljudski žar kao i Haeckela i druge eugeničare.

 

 

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus