13:45, 19. Rujan 2018

Mišljenja

Dva dana državnosti

Objavljeno: 22.06.2018 u 13:01
Pregledano 175 puta

Autor: Benjamin Tolić

Obnovljena hrvatska država prvih je deset godina Dan državnosti slavila 30. svibnja. I svi su odrasli državljani znali taj nadnevak. Nakon trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. formalno ga je pomaknula na 25. lipnja, ali ne slavi ga nikako. I nije čudno što za nj gotovo nitko ne zna. Tako Hrvati danas imaju dva nestvarna Dana državnosti.

Prvi je blagdanski nadnevak čuvao u narodnom pamćenju uspomenu na 30. svibnja 1990., kada je – nakon gotovo polustoljetne jugoslavenske „diktature proletarijata“ – konstituiran prvi (i posljednji) slobodno izabrani višestranački Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Bila je to svečana inauguracija nove, slobodarske politike, koja je podjednako oduševila gotovo sav hrvatski narod, kako Hrvate u Hrvatskoj tako i Hrvate izvan Hrvatske, osobito Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Drugi je blagdanski nadnevak obilježio uspomenu na Deklaraciju neovisnosti koju je Sabor donio 25. lipnja 1991.

U onih prvih deset godina Hrvatska je pod vodstvom svoga prvog predsjednika Franje Tuđmana odbacila „socijalističke“ atribute. Donijela je demokratski Ustav, uspostavila svoju diplomaciju, uvela u optjecaj kunu kao platežno sredstvo, preustrojila policiju, ustrojila vojsku, u Domovinskom ratu (1991. – 1995.) otjerala sa svoga državnog ozemlja srpsko-crnogorske okupacijske oružane snage (JNA, četnički dragovoljci, pobunjeni Krajišnici), izašla na svoje granice, stekla opće međunarodnopravno priznanje i članstvo u svim važnim međunarodnim organizacijama, od Ujedinjenih naroda do Vijeća Europe.

Bilo je to desetljeće golemih političkih postignuća. Stoga hrvatski suverenisti, napose braniteljska populacija, s pravom veličaju to desetljeće izričajem „dani ponosa i slave“, a svakovrsni globalistički jugani (lat. iugum – jaram) bjesomučno ga stigmatiziraju etiketom „deset mračnih godina“. Ta je etiketa na prvi pogled samo aluzija na naslov Miroslava Krleže „Deset krvavih godina“, ali u biti je besramna postmoderna izopaka tradicijskoga sustava političkih vrjednota.

Na Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca 1999., u jeku kampanje za izbore narodnih zastupnika u Hrvatski državni sabor, umro je predsjednik Tuđman. Hrvati su veličanstvenim sprovodom ispratili predsjednika na Mirogoj, a malo zatim, 3. siječnja 2000., u Hrvatski su državni sabor većinski izabrali jugane razvrstane u više stranaka. Ti su jugani u ljetnim mjesecima god. 1998. pod ideološkim vodstvom američkoga Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) sklopili predizborni savez (glasovita „Šestorka“) protiv hrvatskoga suverenizma. Savez su predvodili Ivica Račan, Stjepan Mesić i Dražen Budiša – dva prekaljena boljševika i jedna, političkim žargonom  rečeno, liberalna „korisna budala“.

Tako je za nepun mjesec dana nakon Tuđmanove smrti Račan postao predsjednikom Vlade, a za malo više od mjesec dana nakon toga Mesić predsjednikom Republike Hrvatske.

Demokratski je prevrat oduševio globalistički Zapad, osobito one zapadne sile koje nisu mogle prežaliti krvavi raspad svoga nakaznog geopolitičkog konstrukta – Jugoslavije. Te su sile još god. 1993. imale u Bruxellesu projekt uskrisivanja svoga mrtvog čudovišta pod imenom Zapadnoga Balkana, ali ovaj put bez Slovenije na ozemlju Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Albanije.  

Jugani su strastveno udarili dokazivati tomu Zapadu svoju vjernost. Široko su razvili zastavu „detuđmanizacije“ i temeljito „očistili“ zemlju od suverenistički orijentiranih ljudi na upravljačkim mjestima. Usporedno s „kadrovskom revolucijom“ napali su ponosnu simboličku sferu hrvatske države. Ispremiješali su nadnevke državnih blagdana, tako da ni danas golema većina državljana ne zna kada se slavi Dan državnosti. (Žalosnu povijesnu slavu stekao je u tom poslu liberal Ivo Škrabalo.) Preimenovali su Hrvatski državni sabor u Hrvatski sabor, dokinuli njegov Županijski dom, a narodne zastupnike preimenovali u – saborske zastupnike. Barbarski su napustili i zapustili Oltar domovine na Medvedgradu, bezobrazno obećavši podignuti – spomenik domovini! Kao da je nesretnica preminula. Polupredsjednički politički sustav zamijenili su parlamentarnim. Ured predsjednika Republike preoblikovali su u veleizdajnički cirkus u skladu s lakrdijaškim habitusom njegova novog gospodara i odatle poveli klevetničku kriminalizaciju časnika hrvatskih oružanih snaga iz doba Domovinskoga rata.  To se zvalo „politika novog smjera“.

Tobože lijevu Račanovu, Mesićevu i Budišinu „politiku novoga smjera“ baštinila je i nastavila razvijati tobože desna „proeuropska politika“ Ive Sanadera. Otada se juganska državna politika deklarirala sad „lijevom“, sad „desnom“, a ostala je ista sve do sadašnje „inkluzivne i naprjedne politike“ Andreja Plenkovića. To jugansko „lijevo-desno“ teturanje dovelo je Republiku Hrvatsku do golema inozemnog duga, rasprodaje izvora narodnoga bogatstva,  neviđene bijede, demografskog sloma i demokratske sramote da Hrvatima kakvoću državne vlasti određuju srpski knez Milorad Pupovac i talijanski conte Furio Radin, ljudi koji su bez demokratskoga legitimiteta zakonito dopršali u Hrvatski [državni] sabor s platforme protivljenja političkomu hrvatstvu.

Krajnje je dakle vrijeme da Hrvati temeljito suverenistički reorganiziraju svoju državu. Prvi bi korak u tom poslu trebalo biti izjednačenje svih državljana u političkim pravima i uspostava modernoga republikanskog sustava političkih vrjednota. Ako se to vrlo brzo ne dogodi, Hrvatima uskoro ne će trebati ni prvi ni drugi Dan državnost. Bit će im dovoljna uspomena na sjajnu igru hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskim prvenstvima.










← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus