21:13, 16. Srpanj 2018

Mišljenja

Crni petak

Objavljeno: 12.04.2018 u 06:15
Pregledano 152 puta

Autor: Benjamin Tolić

U petak, 13. travnja, [narodni] će zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru glasovati o prijedlogu Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije Vijeća Europe. Doznat će se dakle ishod Plenkovićeve korizmene bitke za konvenciju koja pod krinkom suzbijanja nasilja nad ženama i borbe protiv nasilja u obitelji nameće ljudima i narodima rodnu ideologiju, a državu obvezuje na znatan trošak koji iziskuje promidžba i provedba te ideologije pod nadzorom posebnoga međunarodnog tijela.

Rodna je ideologija neukusna dosjetka. Izgrađena je na bolesnoj podlozi spolnih zastrana. Ona spolne zastrane tumači kao društvene krjeposti i poziva svijet da u skladu s tim krjepostima odbaci tradicijski nauk o čovjeku, da oslobodi rod od spola, što će reći: i od rađanja, te da vrijednosno izjednači pravi put i stranputice. Sve u svemu: bezumna, protunaravna i protukršćanska bljezgarija.

Ako je tako, pitate se, što bî Andreju Plenkoviću da za dobro toga zla otvori fronte na svim stranama: protiv većine svoga biračkoga tijela, protiv kulture svoga naroda, protiv Crkve, protiv znanosti, protiv svojih najbližih stranačkih suradnika, protiv zdravoga razuma?

Možda ipak nije tako? Možda je posrijedi samo slaba komunikacijska vještina?

Ne znam što je posrijedi. Ali promatram pojedinosti. Naravno, tumačim ih logično. I ne zapinje mi tumačenje u hermeneutičkomu krugu, koji me upozorava da pojedinosti možemo razumjeti samo ako razumijemo cjelinu, a cjelinu samo ako razumijemo pojedinosti. To je ozbiljna aporija. No, ja sam iz nje izašao ne oslanjajući se ni na najstarijega hermeneutičara Aristotela ni na najvrsnijega majstora te struke Hansa Georga Gadamera.

To je, pomislit ćete, neviđena preuzetnost! Ali nije. To je, upravo suprotno, vrlo skromna tvrdnja. Povijesne se stvari katkad dublje razumiju kožom nego mozgom. Koliko je Hrvata god. 1848. čitalo Jelačićevu knjigu pjesama Eine Stunde der Erinnerung (Čas sjećanja)? Koliko li god. 1990. Tuđmanove Velike ideje i male narode ili Bespuća povijesne zbiljnosti? Vrlo malo. Ali hrvatski je narod u odsudnom času vrlo dobro razumio i Josipa Jelačića i Franju Tuđmana, jer je narodna koža bila na bubnju. Tako je i moja neznatnost razumjela našu suvremenu cjelinu, naše sadašnje – kolonijalno koprcanje.

Tko gleda s toga vidikovca, tomu su stvari posve jasne. Plenković sluša nalog iz Bruselja. Da ne sluša, zar bi sam sebe izvrgavao ruglu tvrdeći da u Konvenciji nema rodne ideologije i istodobno se Interpretativnom izjavom ograđivao od rodne ideologije koje u Konvenciji – nema? Zar bi tako besramno lagao? Da stvar bude gora, zar bi pri zdravoj pameti onako ponizio predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mgrs. Želimira Puljića iznudivši od njega zlorabom političke moći laudu svojoj laži na Katoličkom radiju? Tako da je i nesretni mgrs. Puljić tu laž morao opovrgnuti svojom – Interpretativnom izjavom?

Ma ne, veli mi prijatelj, ne sluša Plenković Bruselj! On ti osluškuje bilo svoga naroda i sluša svoga Krešu Macana. A narod je, vidi se to bez ikakvih znanstvenih pomagala, rodnu ideologiju u praksi već prilično srdačno prigrlio. Eto, lani je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt održana slavonska seoska svadba. Ne tradicijska, nego vrlo „naprjedna“. Roditelji, rođaci i prijatelji, sve sami seljaci veseljaci, veselo su proslavili međusobno (građansko) vjenčanje jednoga spolno muškoga, a rodno muško-ženskoga dueta. Kako je Plenković socijalno osjetljiv čovjek, sigurno je poželio sirotinji uštedjeti putni trošak, a kako je duboko zabrinut zbog bijele kuge u Hrvatskoj, vjerojatno mu se učinilo da bi u tim objema stvarima mogla pomoći ratifikacija Istanbulske konvencije. Barem toliko da se ne obespuči cijela Slavonija.

Možda. Ali puno ozbiljnije vidi te događaje politički tajnik Hrvatske demokratske zajednice Davor Ivo Stier. On je još u Bruselju zajedno s Plenkovićem smislio onu slavnu političku  platformu pod naslovom Nova hrvatska paradigma koja promiče inkluzivnost (uključivost), solidarnost i svestran naprjedak. A sada se ironijom sudbine teoretski otac „uključivosti“ našao pred isključenjem, ako ne iz stranke, onda svakako iz njezina vodstva.  

Zašto? Veliki su i brojni Stierovi grijesi. Prezreo je dužnost ministra vanjskih i europskih poslova kada je Plenković raskinuo vladajući savez s Mostom i izručio HDZ na milost i nemilost njegovu ideološkom protunožcu HNS-u; sada se busa u svoja demokršćanska prsa i viče da ne će glasovati za ratifikaciju Istanbulske konvencije; optužuje HDZ-ove (neimenovane) dužnosnike da,  znajući  za nečiste posle u Katoličkoj crkvi, ucjenjuju pojedine crkvene dostojanstvenike. Upitan tko koga ucjenjuje, Stier odbija dati – interpretativnu izjavu.

Ne treba to ozbiljno shvaćati. Ni Stiera ni njegove političke drugove. Zašto? Oni se još nisu maknuli od Sanaderove baštine. I danas su u Sanaderovu savezu s četnicima; i danas parafraziraju onu krilaticu skovanu za generala Gotovinu da Hrvatska ne može biti talac jednog čovjeka, samo su ju od micanja Karamarka s Hrvatske prenijeli na HDZ; ali istodobno moljakaju Plenkovića da im dopusti glasovati po savjesti i obećavaju mu zauzvrat – lojalnost. Svatko tko ima zrno pameti gnuša se nad takvom savješću.

Što dakle? Neka svatko proriče kako hoće. Meni se čini da će političke dionice Hrvatske demokratske zajednice zbog kukavštine njezina vodstva za dva-tri dana doživjeti svoj – crni petak.  











← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus