00:54, 18. Studeni 2018

Mišljenja

Neponovljivi majstor Čola

Objavljeno: 26.10.2018 u 02:29
Pregledano 56 puta

Autor: Josip Jović

Zagrebačke su novine, jutarnje i večernje, donijele niz osvrta, komentara i razgovora sa šezdesetosmogodišnjim pjevačem Zdravkom Čolićem uoči njegova već održanog nastupa u Areni, gdje ga je, nakon što je pokosio travu na Trgu žrtava fašizma, zaskočio gradonačelnik Milan Bandić, uletjevši mu poput šiparice ravno u garderobu, htijući valjda podijeliti s njime slavu.

U novinama se nisu štedjeli epiteti. Tako o tom Sarajliji s beogradskom adresom čitamo bez kraja i konca i bez ukusa i mjere: neponovljiva, najveća regionalana zvijezda svih vremena koja zaslužuje strahopoštovanje, čovjek netaknutog tena, gibak i vitak, otvoren i pristupačan, meraklija koji ispija dupli chivas, slavni bespogovorno omiljeni glazbenik u cijeloj regiji, najpoznatiji šarmer naših prostora, ljubimac žena, nenadmašan, nanadoknadiv i bezvremenski!

Svoj je prilog u udarnom terminu HTV-a dala i Tončica Čeljuska. Sva nakinđurena, tek izišla iz frizerskog salona, vidljivo očarana i zadivljena njegovom prisutnošću, Tončica je predstavila Čolića kao jedinstvenu povijesnu pojavu kojoj nema ravna. Ma kakav Arsen, Gabi i Tereza, kakvi Oliver i Giboni. Na kraju razgovora s uzdahom tuge duge najavila je i pustila pjesmu s najnovijeg albuma koja se zove „Ništa nije bilo između nas“.

Inače pjesma pjeva o ljubavniku koji se krišom poput baletana čista srca i ne iste savjesti od ljubavnice vraća ženi i kune se kako između nje i njega nije bilo ništa, „ni košulje ni haljine“, a pjesmu prati „senzualni spot zavođenja“, koji opovrgava njegove riječi, pobuđuje nadu i duboke emocije.

Nakon te silne reklame Arena se očekivano ispunila bakama, kćerkama i unukama, doletio je i jedan grudnjak neke lude žene, a izvjestitelji su nakon još jednog „spektakularnog, atletskog koncerta“ koji je trajao više od tri sata uskliknuli: kapa dolje, Čola.

Ako je išta tako veliko, neponovljivo i nenadmašno u vezi s pjevačem, uobičajno za ovu vrstu glazbe, smiješno-glupih stihova i lakih nota koji su neka vrsta kombinacije rocka i sevdalinki, onda je to silno, teško shvatljivo, ekstatično medijsko oduševljenje kojim su praćeni njegovi nastupi i uopće njegova pojava, a koje postaje nepodnošljivo za ljude malo osjetljivijeg želuca.

Kao što Severinu obožava muška, tako Čolića ženska populacija, a nigdje kao ovdje ne vrijedi ono što gluplji seljak, to bolji (gazdini) krumpiri. Dio objašnjenja valjalo bi potražiti u nostalgičnim potragama za izgubljenim vremenima ili u nadi u vječno trajanje, što je već sfera psihologije, pa i religije, ali nemoguće je ne vidjeti političku dimenziju.

Jer, Čova voli druga Tita još i danas, ujedinio je, kako se naglašava, dvije najveće diskografske kuće iz bivše Jugoslavije, kao i srpsko-hrvatsko-bošnjačke autore pa se može slobodno smatrati, osim tržišnim, i političkim projektom.

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus