03:01, 14. Prosinac 2018

mediji...

Rektorske guske u zapadnobalkanskoj magli

Objavljeno: 18.11.2018 u 01:15
Pregledano 59 puta

Autor: Icom
  Rektorske guske u zapadnobalkanskoj magli

Zagreb, 18. studenoga 2018. (Icom) - U subotu 3. studenoga u Zagrebu je održan II. rektorski forum zapadnoga Balkana, na kojemu su dvadeset i tri rektora potpisala Deklaraciju sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana. Iz razgovora  HKV-a s dr. sc. Antom Birinom:


Kako komentirate taj događaj?

Očito je da i nakon sto godina blago rečeno lošega iskustva neke naše guske ne mogu prestati srljati u jugoslavensku/zapadnobalkansku maglu. Nemam apsolutno ništa protiv bilateralne suradnje i s Beogradom i sa Sarajevom i sa Skopjem, ma s kime god hoćete, no isto tako smatram apsolutno neprihvatljivim institucionaliziranje bilo kakve suradnje na „zapadnobalkanskim“ osnovama. Tijekom svoje tisućgodišnje povijesti Hrvatska je oduvijek pripadala srednjoeuropsko-mediteranskom krugu, hrvatski su ljudi studirali u Padovi, Parizu, Beču, Pragu, Budimpešti. Zašto se ne institucionalizira suradnja sa sveučilištima srednjoeuropskih zemalja? Zar itko ozbiljan doista misli kako će povezivanje sveučilišta tzv. zapadnoga Balkana podići kvalitetu studija na hrvatskim sveučilištima? Ni u visokoobrazovnom, niti u političkom pogledu ta deklaracija ne će donijeti nikakav iskorak nabolje. Naprotiv.

Zbog čega se onda dio hrvatskih rektora odlučio na potpisivanje te deklaracije? Mislite li da je deklaracija mogla biti potpisana bez znanja službene politike?

Prije negoli odgovorim na to pitanje, dopustite mi mali diskurs koji će razjasniti mnogo toga. U Trstu su se u srpnju prošle godine u okviru procesa podupiranja približavanja šest „zapadnobalkanskih“ država Europskoj uniji – nastavka tzv. Berlinskog procesa započetoga g. 2014. – sastali predsjednici vlada, ministri vanjskih poslova i ministri gospodarstava Albanije, BiH, Kosova, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Slovenije, zatim Austrije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i predstavnika Europske unije kako bi se ostvario “daljnji napredak u nekoliko područja suradnje, konkretno u pitanju agende povezivanja, koja jest te će i nadalje biti okosnica ovog procesa, a i u pitanju procesa regionalnih integracija”.

Taj “daljnji napredak” značio je i rad na “procesu uspostavljanja Istraživačkog fonda Zapadnog Balkana (sa sjedištem u Trstu) kao samoupravne međunarodne institucije koja je predložena na trećoj zajedničkoj naučnoj konferenciji u okviru zapadnobalkanskog procesa u lipnju 2017. u Parizu.” (Završna deklaracija samita o zapadnom Balkanu) Zatim je u Rimu 30. svibinja – 2. lipnja ove godine, u organizaciji Njemačke nacionalne akademije Leopoldina i Talijanske akademije znanosti The Accademia dei Lincei u okviru „Procesa za Zapadni Balkan“ održana četvrta zajednička znanstvena konferencija (4th Joint Science Conference – Western Balkans Process JSC – WBP), na kojoj se „raspravljalo o konkretnim načinima pružanja podrške i stvaranja jednakih mogućnosti mladim naučnicima i istraživačima iz država Zapadnog Balkana za unapređenje znanja i vještina u cilju dostizanja i održavanja naučne izvrsnosti.

S tim u vezi, na ovoj konferenciji istaknut je značaj pokretanja rada zasebne istraživačke fondacije kreirane na prethodnom sastanku (Western Balkan Research Foundation), kao i povedena rasprava o načinu poboljšanja kooperacije u svrhu ekonomske i naučne konvergencije i kohezije“. Svega dva-tri mjeseca poslije toga, u rujnu, u Novom je Sadu održan Prvi rektorski forum Zapadnog Balkana, na kojem je i istaknuto kako je održan sukladno onomu „što je najavljeno na međunarodnoj konferenciji The path is the goal: Convergence, Cohesion and KompaktCooperation in South East Europe, koja je u okviru Berlinskog procesa održana krajem maja 2018. godine u Rimu u Italiji“.

Sada se vraćam na vaše pitanje, koje nas vodi u ovu našu moralnu kaljužu lišenu svake vrline i vrijednosti, kaljužu čija se srž najbolje može izreći inverzijom znamenitog natpisa iz dubrovačkoga Kneževa dvora: „Zaboravite javno i brinite se za privatno.“ Zašto je dio hrvatskih rektora potpisao tu deklaraciju? Zato što se nadaju kako će dio bogatog kolača završiti i u njihovu tanjuru. Jesu li potpisali deklaraciju bez znanja službene politike? Čisto sumnjam. Zašto službena politika podržava te i slične inicijatice, deklaracije, konvencije i kompakte? Zato što se predsjednik Vlade RH vezao uz tonuću njemačko-francusku „globalističku“ politiku, čiju agendu i ciljeve pretpostavlja hrvatskim nacionalnim interesima. Zato se žurno i bez obzira na unutarstranačke sukobe išlo u ratifikaciju Istanbulske konvencije, zato se daleko od očiju javnosti nastoji progurati i Marakeški kompakt, zato u dominantnim medijima vlada gotovo posvemašnji muk o potpisanoj Deklaraciji sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana.

U dijelu medija ipak nije izostala oštra osuda te deklaracije.

Uz svako poštovanje prema novinarima i javnim osobama koje su o tome kritički pisali i izjasnili se protiv potpisane deklaracije, smatram kako je post festum kritiziranje jalov posao, koji zasigurno ne će pridonijeti ostvarenju konkretnih ciljeva. Ako se želi postići određeni cilj, treba djelovati proaktivno, pravodobno, a ne kaskati za događajima. Jedini politički subjekt koji je na vrijeme upozorio što se sprema na Drugom rektorskom forumu zapadnoga Balkana bio je Poticajni krug Pokreta za hrvatsku budućnost, koji je u svome priopćenju od 1. studenoga upozorio kako “sazivanje takva skupa izravno prkosi duhu Ustava RH”, a i slovu toga Ustava, koji u Članku 142. zabranjuje sve radnje koje vode ili bi mogle dovesti do obnavljanja balkanske državne zajednice, Poticajni krug označio je “okupljanje rektora u zapadnobalkanskom formatu i kao povijesnu inverziju i kao kulturološku opstrukciju hrvatskog pamćenja, pripadnosti i identiteta“ te je pozvao “sve hrvatske znanstvene i kulturne institucije, a isto tako i stranke i udruge koje poštuju Ustav RH, baštinu tuđmanizma i žrtve krvave borbe za oslobođenje iz jugoslavenske 'tamnice narodā' (...) da prosvjeduju te da poduzmu druge korake kako se ovakve i SveučilišteRHHrvatska naime nije dio „Zapadnoga Balkana“, nego EU-a, unutar kojega bi trebala osim političkih partnera i novaca iz fondova tražiti i povezivanje s bliskim zemljama, sveučilištima, znanstvenim i drugim ustanovama država članica, osobito onima iz srednje Europe, Italije i zemalja koje su nam povijesno-kulturološki najbliskije.moguće susljedne diverzije, i to tempirane za 100. godišnjicu nastanka I. Jugoslavije“, ne bi opetovale. I što se dogodilo? Muk.

Umjesto da to priopćenje osvane bar na svim portalima domoljubne, nacionalne orijentacije kako bi se utjecalo na javno mnijenje i stvorio pritisak protiv potpisivanja naumljene deklaracija, upravo niz takvih (hkv.hr jedna je od nekoliko časnih iznimaka) u cijelosti je prešutio spomenuto priopćenje. I oni i razvikane domoljubne stranke i domoljubni političari, uz iznimku dr. Andrije Hebranga osobno, na taj su način pokazali nevjerojatnu razinu političke kratkovidnosti, pasivnosti i zaspalosti, da ne nagađam sada o možebitnim partikularnim drugim razlozima tako gromoglasne „hrvatske (pa i ’suverenističke’) šutnje“. A da ne kažem da nijedan komentator ni politički analitičar od onih rijetkih koji su se tom temom naknadno pozabavili nije ni spomenuo priopćenje PHB-a kao jedini prosvjed uoči toga rektorskog skupa.

Ipak, možemo dijelom biti zadovoljni učinkom našega prosvjednog priopćenja. Umjesto izričito najavljenog osnutka „Zajednice sveučilišta zapadnoga Balkana“, u zajedničkoj se „deklaraciji“ sada govori da će se na sljedećem rektorskom skupu u Mostaru, početkom siječnja, tek razmatrati pravni i drugi aspekti osnivanja „Zajednice sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana“. K tomu se najednom otvorila i mogućnost da u tu „zajednicu“ budu primljena „i druga sveučilišta izvan prostora jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana“.

Netko je, očito, „dobio po prstima“, u najmanju ruku zbog „netaktičnosti“ odnosno zbog izlaženja iz okvira čak i ovakve blijede i „samozatajne“ hrvatske vanjske politike. Hrvatska naime nije dio „Zapadnoga Balkana“, nego EU-a, unutar kojega bi trebala osim političkih partnera i novaca iz fondova tražiti i povezivanje s bliskim zemljama, sveučilištima, znanstvenim i drugim ustanovama država članica, osobito onima iz srednje Europe, Italije i zemalja koje su nam povijesno-kulturološki najbliskije.

U svakom slučaju, bez obzira na financijske ili druge motive koji pokreću rektore nekih hrvatskih sveučilišta, svatko bi morao biti svjestan gdje je i u čemu hrvatski nacionalni interes. A on sigurno nije niti može biti ni u kojoj vrsti ponovnog ulaska u jugoslavenski, balkanski ili jugoistočnoeuropski „paket“. Ne želimo reprizu 20. stoljeća!

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus