10:07, 17. Listopad 2018

aktualni komentar...

Četiri stadiona kao četiri kazališta

Objavljeno: 02.08.2018 u 00:43
Pregledano 121 puta

Autor: Josip Jović

Zagreb, 2. kolovoza 2018. (Icom) - U skladu sa željama autora, a u neskladu s činjenicama, nakon oduševljenih skupova zajedništva koji su priređeni u nizu gradova u povodu uspjeha nogometne reprezentacije, pojavio se niz tekstova u kojima se zlobno pokušavaju bušiti baloni i plasirati tvrdnje o trajno, duboko i beznadno podijeljenom narodu. Naravno, pri tome se miješaju kruške i jabuke kao najčešći oblik manipulacije.

Nema sumnje kako je hrvatski narod i ovaj put pokazao svoju organsku, gotovo nagonsku homogenost koja se ogleda u zajedničkim povijesnim sjećanjima i frustracijama, u patriotizmu, spremnosti na obranu, predanosti Katoličkoj crkvi, u vrijednostima obiteljskog života, međusobnoj solidarnosti i u još ponečemu. U svemu tome možda ovaj narod ne prednjači pred drugim narodima, što, uostalom, jedan narod i čini narodom, ali zacijelo ni ne zaostaje za drugima.

Postoje, doduše, malobrojni i jako eksponirani pojedinci i skupine, što je također dijelom povijesnog naslijeđa, koji sve to što smo nabrojili preziru iz dna duše, što oni ni ne pokušavaju sakriti.

Druga je, naravno, priča s različitim razmišljanjima, interesima ili političkim preferencijama o nizu životnih i svakodnevnih pitanja u koja spadaju, recimo, rasprave o nabavi aviona, izgradnji plinskog terminala, rješavanju Agrokorove krize, porezima i slično, koja je priča izvan konteksta nacionalnog jedinstva i koja je zapravo prirodna i čak, štoviše, poželjna.

U takvu priču spada i oživljena rasprava o izgradnji nacionalnog nogometnog stadiona. Štetno je pri tome svako protivljenje odmah diskvalificirati kao neki jal zbog uspjeha reprezentacije ("možete crknuti"), kao što je to učinio Milan Bandić na sjednici Gradske skupštine Zagreba.

Jer, nasuprot nejasnim argumentima u prilog spomenute ideje, razlozi protivljenja su sasvim razumljivi i opravdani. Prvi je razlog financijski. Stadion bi koštao, ne zna se točno, između 120 i 200 milijuna eura i nikada se ni na koji način investicija ne bi mogla isplatiti. Na njemu bi reprezentacija igrala tri-četiri utakmice godišnje i možda bi se održao koji veliki koncert.

Športski gledano bilo bi korisnije novce uložiti u manje stadione i škole nogometa diljem Hrvatske u kojima bi se razvijali novi Modrići i Rakitići.

Važan je i politički aspekt. Nacionalni stadion u Zagrebu značio bi da reprezentacija igra samo u tom gradu, što dodatno izaziva neraspoloženje navijača u drugim gradovima i remeti masovnu identifikaciju s nogometnom vrstom. Bio bi to još jedan dokaz o svekolikoj centralizaciji države i zapostavljanju tzv. provincija. Puno je stoga učinkovitije (financijski, športski i politički) obnoviti postojeća četiri stadiona (Maksimir, Poljud, Kantrida, Gradski vrt) i proglasiti ih, poput nacionalnih kazališta, nacionalnim stadionima.

Već imamo loša iskustva s velikim projektima koja se pokrivaju tobožnjim velikim nacionalnim interesom, a u biti su leglo astronomske korupcije.




← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus