00:03, 18. Studeni 2018

aktualni komentar...

Leonard Bernstein – radost muziciranja i tumačenja glazbe - (povodom 100. obljetnice rođenja američkog dirigenta i skladatelja)

Objavljeno: 05.11.2018 u 02:26
Pregledano 199 puta

Autor: prof. Boris Vučina

Zagreb, 5. studenoga 2018. (Icom) - Velikoga američkog glazbenika Leonarda Bernsteina, čiju 100. obljetnicu rođenja tijekom cijele 2018. godine obilježava hrvatska i međunarodna glazbena scena, odlikuju najmanje dvije karakteristike: svestranost i izvrsnost.

Bernsteinovu svestranost potvrđuju brojni segmenti njegova glazbenog stvaralaštva. Bio je dirigent, skladatelj, pijanist, pisac libreta za različitu scensku glazbu, pedagog, autor sjajnih knjiga o glazbi, sveučilišni predavač, autor i voditelj mnogobrojnih TV i javnih predavanja o mnogostrukim aspektima glazbe. Milijunima je ljudi približio i tumačio, prvenstveno, klasičnu glazbu.
 
Zahvaljujući kriteriju izvrsnosti kojim se rukovodio za vrijeme duge i plodne djelatnosti na mnogobrojnim područjima glazbene umjetnosti  Leonarda Bernsteina smatramo jednim od najvećih glazbenika dvadesetoga stoljeća!

Leonard Bernstein je rođen 25. kolovoza 1918.g. u mjestu Lawrence u blizini Bostona, kao dijete  Samuela i Jennie Bernstein, židovskih emigranata koji su izbjegli iz carske Rusije. Bernsteinov otac Samuel pripadao je hasidima,  židovskoj vjerskoj sljedbi, te je svojim proučavanjem Tore i Talmuda utjecao na oblikovanje vjerskih stajališta sina Leonarda. Dvije Bernsteinove  simfonije, prva o proroku Jeremiji te treća („Kaddish“) temeljena  na molitvi ožalošćenih sinova nakon smrti roditelja – potvrđuju obiteljski utjecaj.
 
Bernstein je tek u desetoj godini života započeo svirati klavir no kako su pjevanje i ples u hasidskom židovskom obredu uobičajeni (pjevale su se pjesme podrijetlom iz Svete zemlje, Turske i sjeverne Afrike) taj je segment vjerskoga rituala usmjerio mladog Leonarda Bernsteina prema glazbi.

Bernstein je pohađao „Boston Latin School „ (osnovanu  još 1635.g.) u kojoj su učenici bili i Benjamin Franklin, John Fitzgerald Keneddy, Ralph Waldo Emerson i George Santayana. Studirao je glazbu na sveučilištu Harvard, uz koji je studij dobio i izvrsnu naobrazbu iz „lijepih umjetnosti“, engleske književnosti i njemačkoga jezika.
Na njegovu dirigentsku karijeru presudno su utjecali veliki ruski dirigent, emigrant Sergej Kusevicki koji je dirigirao  Bostonskim simfonijskim orkestrom, grčki dirigent Dimitrij Mitropulos ( šef dirigent Njujorške filharmonije) i iskusni dirigentski lisac Fritz Reiner (kod kojega se Bernstein usavršavao).

1943. g. dvadesetpetogodišnji Bernstein  zamjenjuje za dirigentskim pultom bolesnoga Bruna Waltera koji je trebao ravnati koncertom Njujorške filharmonije i, premda bez ijednog prethodnog pokusa s orkestrom, ostavlja izvanredan dojam na kritiku i glazbenu javnost – što objavljuju naslovnice „New York Timesa“ i „Herald Tribunea“. Tjedan dana kasnije Bernstein, uz Mitropulosa, postaje dirigentom Njujorške filharmonije a da se još godinu dana prije toga borio za golu egzistenciju pišući za klavir  popularne orkestralne jazz aranžmane!
    Sažimajući deseteljeća njegove dirigentske karijere istaknimo da je  Leonard Bernstein ostvario vrlo širok  repertoar u kojem se izbor partitura kretao od baroka do glazbe 20. stoljeća. Nastojao je afirmirati kako američku glazbu, tako i suvremene svjetske glazbene tendencije i smjerove. Uz Herberta von Karajana, nitko  od suvremenih dirigenata nema tako bogatu diskografiju kao  Leonard Bernstein (kao dirigenta pratile su ga američka izdavačka kuća CBS i njemačka tvrtka „Deutsche Grammophon“)!
   
1947.  godine Bernstein je trijumfalno dočekan u Jeruzalemu u kojem ravna  Izraelskom filharmonijom, predstavljajući javnosti svoju prvu simfoniju „Jeremija“. Godinu dana kasnije ostvaruje s istim orkestrom turneju po novoosnovanoj državi Izrael održavši  čak četrdeset koncerata u 60 dana!

Deset godina kasnije u Moskvi (na koncertu su bili  istaknuti oponenti sovjetskoj vlasti - književnik Boris Pasternak i skladatelj Dmitrij Šostakovič) Bernstein dirigira Petu simfoniju  Dmitrija Šostakoviča u kojoj se posebice u prvome stavku, dramatičnim izmjenjivanjem uzlaznih i  silaznih melodijsko disonantnih intervala iskazuje užas i teror  totalitarnog Staljinova režima. Simfonija je skladana 1937.g. u vrijeme najvećih čistki u SSSR-u (montiranim procesima i pogromima nevinih ljudi). Bernsteinov odabir ove simfonije na moskovskom koncertu imao je  jasnu političku konotaciju i implicitno sadržavao kritiku sovjetskoga režima toga vremena te osokolio i  postupno afirmirao zapretane umjetničke slobode i ljudska prava u  onodobnom Sovjetskom Savezu.
 
Leonard se Bernstein smatrao prvenstveno skladateljem, nastojeći cijeloga života uskladiti svoje obveze dirigenta s potrebom za skladanjem. Poticaj da se bavi skladanjem dao mu je dirigent Mitropulos, kao i američki skladatelj Aaron Copland te okruženje Broadwaya koje ga je vodilo u skladanje mjuzikla „ U grad“ 1944.g. i „Divnog grada“ iz 1952. te baleta „Neslobodan“ (1944.).
 
Na području mjuzikla Bernstein je najviše  truda  uložio u djelo „Candide“, praizvedeno 1956.g. Preinačavao ga je desetljećima sve do konačne verzije 1989.godine. „Candide“ je naslonjen na  pripovijest francuskog prosvjetitelja Voltairea o mladom Candideu koji svoj optimizam iskušava u stalnom sukobu sa zlom. Voltaireova pripovijest završava čuvenim riječima filozofa Panglossa da „živimo u najboljem od svih mogućih svjetova“ i Candideovom konstatacijom „da svatko mora obrađivati svoj vrt“.

Bernstein je svoj glazbeni „vrt“ stalno „obrađivao“!

„Candide“ je bliži operi i opereti nego mjuziklu a Bernstein ga opisuje kao komičnu i satiričnu operetu. Djelo naglašava toleranciju i optimizam nasuprot ozračju hladnoga rata i pogubnog djelovanja komisije za antiameričku djelatnost –  tzv. razdoblja makartizma u SAD-u u 50-im godinama prošloga stoljeća.
Blještava orkestralna uvertira „Candidea“ pripada jednom je od najizvođenijih  Bernsteinovih djela koju neki uspoređuju s Rossinijevim opernim uvertirama. To je kratko djelce prepuno promjena ritma, raspoloženja i orkestralnih nijansi.
   
Od skladbi pisanih u pedesetim godinama prošloga stoljeća izdvaja se  „Serenada za solo  violinu, gudače, harfu  i udaraljke“ skladana prema Platonovom „Simpoziju“ (u prijevodu - „Gozba“). Bernstein je serenadu dovršio  ujesen 1954. godine dodatno motiviran molbom violinskog virtuoza Isaaca Sterna.To peterostavačno djelo, nalik koncertu za violinu, nadahnuto je raspravama starogrčkih mislilaca (Fedar, Sokrat, Eriksimah, Aristofan i dr.) koji raspravljaju o ljubavi i slave njenu bit - od osobnog čuvstva do ljubavi prema ljudskoj vrsti. Bernstein pritom koristi moderne skladateljske tehnike ali u pojedinim se dijelovima vraća tonalnim osnovama. Takva će stilska dvovrsnost modernoga i tradicionalnog ostati prisutna do kraja njegova stvaralaštva.

Ističemo dva stavka ovoga djela koji su karakteristični za Bernsteinov  način skladanja: treći pod naslovom „Aristofan“ (komediograf ) i četvrti imenovan „Eriksimah“ (liječnik).

Aristofan u Platonovoj gozbi govori da je ljudska priroda u početku bila cjelovita a kasnije je razdijeljena - te ljudska bića u ljubavi traže ponovno ispunjenje cjelovitosti. Bernstein u ovome stavku poseže za glazbenim izričajem bliskim neobaroku i neoklasicizmu, iskazujući Aristofanovo sjedinjenje ljubavi kanonom u kojem pojedina orkestralna skupina doslovno ponavlja temu prethodne.

Stavak posvećen Eriksimahu Bernstein je opisao kao mješavinu tajnovitosti i humora. U Platonovoj „Gozbi“ liječnik Eriksimah iznosi tvrdnju da se u tijelu vodi stalna borba između dobre i loše harmonije, zdravlja i bolesti – te Bernstein u ovome stavku koristi najrazličitije glazbene izričaje – od fugata do gotovo avangardnih glazbenih motiva onkraj tonalnosti.

Među trima simfonijama što ih je Leonard Bernstein skladao, ističe se druga pod nazivom „Doba tjeskobe“ (napisana 1949.g.). Djelo je  skladano kao koncert za klavir i orkestar, odstupajući od značajki simfonije. Napisano je prema istoimenoj poemi američkog pjesnika Wystana Hughea Audena.
 
Tema simfonije je traganje za vjerom u suvremenom svijetu a Bernstein je izjavio da je sadržaj poeme podsvjesno utkan u njegov rad te da se pri skladanju  nije koristio posebnim glazbenim sredstvima koja bi upućivala na  tekst Audenove poeme.
 
Prema Audenovoj poemi četiri  osobe u njujorškom baru rano ujutro raspravljaju o suštini i različitim etapama na „pozornici ljudskoga života“. Prvi dio simfonije nazvan „Sedam faza“ („Seven stages“) karakterizira dionica klavira koji u nemirnom staccato pokretu nalikuje svojevrsnoj udaraljki. Uz upletanje trube (što podsjeća na Šostakovičev simfonijski stil) izranja tema nalik starom gregorijanskom napjevu koji je Bernstein upamtio iz sinagoge a neodoljivo podsjeća na srednjovjekovnu sekvencu „Dies irae“.
 
Ovo je  Bernsteinovo djelo afirmiralo simfoniju kao glazbeni oblik i pokazalo da je simfonija (koja vuče podrijetlo iz razdoblja pretklasike!) još itekako prisutna na koncertnoj sceni. Nakon premijere u Carnegie Hallu, istoga je dana simfonija izvedena kao balet u koreografiji Jeromea Robbinsa. Podatak navodimo iz razloga što je Leonard Bernstein u više navrata istaknuo da je njegov skladateljski opus podjednako povezan uz kazalište i scenu u širem smislu, i uz pokret!

Leonard Bernstein  je vješto koristio talent za scenu tako što je, usporedno s koncertnim nastupima s Njujorškom filharmonijom (1959.g. postao je ne  njen ne samo stalni dirigent već i menadžer s apsolutnim ovlastima u svim segmentima djelovanja ove institucije) u New Yorku pokrenuo ciklus predavanja pod naslovom „Koncerti za mladež“. Predavanja su trajala  od 1958. do 1972. godine te predstavljaju najdugovječniju seriju takve vrste, na kojima je Bernstein mladim generacijama suvereno i uvjerljivo predstavljao bitne značajke klasične glazbe i njezinih fenomena. Održano je pedeset i tri jednosatna nastupa u dvorani „Lincoln centra“ u New Yorku, namijenjenih djeci osnovnoškolskoga uzrasta - popraćenih sviranjem, dirigiranjem i tumačenjem elemenata glazbenoga djela na iznimno jasan i razumljiv način. Prikazana su glazbena stilska razdoblja i pojedina djela skladatelja iz različitih povijesnih epoha, od baroka do suvremenih, avangardnih skladbi. Bernstein je sve tekstove sam napisao i uživo ih razlagao pred najširim američkim auditorijem - posredstvom izravnih televizijskih prijenosa!

Ciklusu „Koncerata za mladež“ prethodila je  serija  nastupa na televiziji pod patronatom kuće CBS (tzv. „Omnibus Lectures“) u kojima je Bernstein na dotad neviđen način tumačio određene teme iz povijesti glazbe – koristeći djela velikih majstora glazbe. Tako je čuvenu Petu simfoniju L. van  Beethovena tumačio (i predočio!) na način da su glazbenici svirali „stojeći na orkestralnim dionicama partiture“ projicirane na podu TV studija. Uz navedeno, Bernstein je u manje od pola sata publici pokazao proces stvaranja simfonije i obrazložio logičnost konačnog izbora između različitih varijanata kompozicije -  koristeći podatke ispisane u Beethovenovim bilježnicama.

Vrhunac Bernsteinova angažmana oko tumačenja glazbe bila su predavanja na Harvardskom sveučilištu iz 1973.g. (tzv. „The Charles Eliot Norton Lectures“) kada u šest navrata izlaže suštinu svoga shvaćanja glazbe - koje polazi od analogije s zaključcima lingvista  Noama Chomskog  koji pokazuju da svi ljudski jezici imaju jedno izvorište.

Lingvističke spoznaje Chomskog Bernstein primjenjuje na glazbu, na tonalnost koja je njen prirodni zakon i dio ljudske prirode. Smatra da glazba izvire iz univerzalnih, istih elemenata te zastupa tonalnu glazbu (korištenje dura i mola) nasuprot Schoenbergove atonalne dvanaesttonske tehnike skladanja s početka 20. stoljeća (tzv. “serijalizam“) – koja  prirodnu intuitivnost skladatelja „zarobljava“ u strogo racionalan sustav glazbenoga stvaranja, tj. skladanja.
 
Stoga je glazba Igora Stravinskog Bernsteinu bila bliskija od stvaralaštva Arnolda Schoenberga, Antona Weberna i Albana Berga, kao što je preferirao simfonije i druge skladbe bečkog majstora Gustava Mahlera na račun spomenutog kruga skladatelja tzv. „druge bečke škole“.
 
Bernstein je čestim izvođenjem djela Igora Stravinskog ovome skladatelju otvorio put da se nakon dugih desetljeća izgnanstva vrati u Sovjetski Savez te da stekne priznanja koje je davno prije trebao zaslužiti u domovini. Interpretacija baleta „Posvećenje proljeća“ Igora Stravinskog( praizvedenoga u Parisu 1913.g.)  donijela je Bernsteinu mnoga priznanja i dodatno afirmirala ruskoga skladatelja kao klasika glazbe dvadesetoga stoljeća.

Leonard Bernstein je nastojao stvoriti specifično američko glazbeno kazalište koje bi zamijenilo standardne melodije i songove tradicionalnoga broadwayskog mjuzikla. Uvodi kolokvijalni govor te ritmove i melodije koji očituju bogatstvo američkog glazbenoga nasljeđa i mješavinu različitih kultura koje tvore „Novi svijet“. Tako je nastala „West Side Story“ (Priča sa zapadne strane), Bernsteinova verzija „Romea i Julije“ za koju je libreto napisao pisac i skladatelj Stephen Sondheim. Bernstein je „West Side Story“ nazvao „tragičnom glazbenom komedijom“. Zaplet se temelji na sukobu dviju gradskih  njujorških bandi, bijelaca i Portorikanaca i tragičnoj ljubavi Tonija i Marije koji pripadaju sukobljenim etničkim skupinama te je njihova veza osuđena na propast. Važnu ulogu u „Priči sa zapadne strane“ igra koreografija Jeromea Robbinsa  koja pred glumce i pjevače stavlja novi način glume – uključujući uz glumu i pjevanje i baletne scene.
 
Bernstein je skladajući “Priču sa zapadne strane“, po mnogima najuspješnijeg od svih mjuzikla u povijesti te glazbeno scenske vrste, upotrijebio sve svoje dotadašnje iskustvo, od jazza do plesne, baletne glazbe. Uz navedeno, u libreto je unio suvremenu socijalnu dimenziju što ga je (također) razlikovalo od stereotipnih broadwayskih melodramskih uradaka. Djelo je prvi puta izvedeno 1957.g. u Washingtonu, doživjelo preko tisuću izvedaba te bilo popraćeno s više od milijun prodanih ploča (koje su bile snimak izvorne postave mjuzikla).

Bernstein je kasnije glazbu iz mjuzikla oblikovao u orkestralnu suitu pod naslovom „Simfonijski plesovi“ (slično je uradio kad je glazbu za film Elie Kazana „Na dokovima New Yorka“ iz 1954.g.  preradio u orkestralnu suitu;  bila je to jedina filmska partitura u čije se skladanje upustio - rekavši da više nikada ne bi mogao gledati kako u sobama za montažu filma brojni dijelovi  njegove glazbe završavaju pod škarama montažera).

Prije pojave Leonarda Bernsteina, svim velikim američkim simfonijskim orkestrima ravnali su Europljani (New York, Boston, Philadelphia, Chicago i Cleveland - tzv. „The Big Five“). Bernstein, rođen i školovan u SAD-u, prvi je dirigent koji prekida dominaciju europskih glazbenih magnata te presudno utječe na cjelokupnu američku kulturu – donoseći novim generacijama polet i samopouzdanje!

Na skladateljskom polju Leonard Bernstein je stvarao djela karakteristična po najrazličitijim stilovima i tehnikama skladanja. Takav se pristup zorno očituje u partituri „Mise“ (komponirane za dva orkestra, pjevače, dva zbora uključujući i dječji) u kojoj se u dvosatnoj partituri nalaze glazbeni brojevi od gospela, bluesa, rocka, jazza do klasičnih glazbenih obrazaca. Ovo scensko djelo uključuje i koreografske sekvence i simfonijske interludije i teško ga je svrstati u određenu umjetničku vrstu. Riječ je o svojevrsnom kazališnom i glazbenom eksperimentu.
 
Bernsteinova „Misa“ upućuje na to da svatko mora pronaći svoj vlastiti put vjere - pri čemu je presudno prisustvo ljubavi i mira.

Niti godinu dana prije smrti Leonard Bernstein dirigira dvama koncertima, u Zapadnom i Istočnom Berlinu (nakon rušenja Berlinskog zida) izvodeći Devetu simfonije Ludwiga van Beethovena. Tom prilikom čini nezaboravnu  intervenciju u tekstu Schillerove „Ode radosti“ (koji tekst Beethoven koristi u zadnjem stavku simfonije) te usklik zbora „Freuede“ (Radost) mijenja u poklič „Freiheit“ (Sloboda)“. To je bila njegova završna poruka koja cijelome svijetu odašilje novu nadu!   

Prigodom stogodišnjice rođenja Leonarda Bernsteina cjelokupnoj je kulturnoj javnosti potrebno naglasiti njegovu iznimnu skladateljsku  raznovrsnost i mnogostranost. Vjerujemo da će se u sljedećim godinama i desetljećima sve više cijeniti Bernsteinov osebujni stvaralački talent i da će pozitivno vrjednovanje skladateljskoga opusa Leonarda Bernsteina tek uslijediti!







← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus