12:09, 14. Kolovoz 2018

aktualni komentar...

Nogomet i politika

Objavljeno: 27.07.2018 u 05:25
Pregledano 49 puta

Autor: Joško Čelan
  Nogomet i politika

Zagreb, 27. srpnja 2018. (Icom) - Hrvatska je, nakon nepojmljivo uzbudljivoga nogometnog maratona u Rusiji, koji je iznimno uspješno organizirala ova velika i prema Hrvatima vrlo gostoljubiva država, završila na drugome mjestu u svijetu. Za nas, ali i u očima znatnoga dijela nogometnog čovječanstva, taj pothvat, iako završen u srebru, imao je sjaj čistog zlata.

Nogomet obično zovu 'najvažnijom sporednom stvari na svijetu'. Ovih dana, ne samo nama koji smo bili izravno zainteresirani i dodirnuti, činilo se često da je dovoljan onaj pridjev 'najvažnija'. Osim užitka koji je pružala nogometna igra, tomu je prinijela i činjenica što je taj šport svagdan bio pravom prispodobom ljudskog života, koji pokreće i neugasiva težnja za uspjehom i srećom.

Bilo je zanimljivo, u drugome planu bujice televizijskih kadrova koji su nam danomice promicali pred očima, gledati koliki se broj sudionika s tom nakanom iskreno i potpuno slobodno obraćao za pomoć Bogu. Među njima posebno je - iako sasvim nenametljivo - u oči sa svojom krunicom upao hrvatski izbornik Zlatko Dalić, koji je u prvi plan izvukao i jedan od središnjih kršćanskih pojmova 'poniznost'; u jednome trenutku pobjede izvukao je iznad košulje i križ. Nikad ne treba tumačiti Božje nakane, ali On mu je zacijelo u više navrata, osobito u onim nevjerojatnim raspucavanjima, izdašno bio pri ruci, a onda kao da mu je, pred samim ciljem, rekao: 'A sada je vrijeme i za one druge'. Daliću je to zasigurno pomoglo i da dostojanstveno podnese gorčinu poraza; prisjećam se da je čak izgovorio nešto kao 'svemirska vaga' (ili ravnoteža).

Svjetsko prvenstvo u Rusiji, osim ovih „metafizičkih“ primisli, bilo je, po naravi stvari, itekako prožeto i politikom (nemoguće bi bilo da nje nije bilo). Hrvatski učinak bio je i u tom pogledu nevjerojatan. Prema nekim procjenama, u završenome okršaju, četiri petine milijardske svjetske publike navijalo je za Hrvatsku.

Pročitao sam tako nasumce stranice vodećega poljskoga dnevnika Rzeczpospolita (Republika) od 15. srpnja, koji je predstavio reakcije vodećih tamošnjih političara. 'Hrvatska je dobro predstavljala sve zemlje srednje i istočne Europe', rekao je legendarni Poljak i nekadašnji predsjednik Lech Wałęsa. Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća, dodao je: 'Merci! Hvala! Europe is proud of you!'. Stanisław Tyszka, dopredsjednik poljskoga Sejma, kazao: 'Prestajem govoriti francuski'. Rafał Trzaskowski, kandidat za gradonačelnika Varšave, čestitao je Francuzima, ali je rekao da je 'bio za Hrvatsku'. Janusz Piechociński, vođa stranke PSL, kazao je: 'Iako su Hrvati izgubili prvenstvo, poštovanje navijača na cijelom svijetu nema cijene'. I tako redom.

Slika je, pak, bitno drukčija na domaćem terenu. 'Cijela Hrvatska' slavi hrvatsku pobjedu. To je ipak manjim, ali značajnim dijelom i privid. Prvo: ne slavi vladajuća Orjuna – ona koja je godinama uporno potkopavala svaki napor da se uopće stigne do ruskoga megdana, crtala svastike, palila vatre po stadionima, raspaljivala mržnju prema svemu hrvatskome, a posebno prema omraženoj 'repki' kojoj se divi cijeli (i ne samo nogometni) svijet. Posebno je i u ovim trenutcima oduševljenja zaprepastio svojom 'aktivističkom mržnjom' HAZU-ov SDP-ovac Sandi Blagonić, njegova drugarica Marija Lugarić i njihovi komunjarski drugovi iz pariškoga Liberationa, koji su u mržnji nadmašili i dosad nenadmašive tomiće, pavičiće i slične.

Ipak, oni bi bili nevažna podrubnica (fusnota) da nema one druge bitne političke značajke, koja je tu i sada - u trenutku naizgled neupitnoga hrvatskoga slavlja. Riječ je o činjenici da je naša sloboda domoljublja prividna i strogo ograničena čak i na području ove 'najvažnije sporedne' stvari. Sama činjenica da je vladajući jugo-režim dovodio u pitanje i mogućnost da na pobjedničkom dočeku zapjeva omiljeni pjevač i zaslužni branitelj Marko Perković Thompson, jasno svjedoči da nam je ovolika količina nesputanoga i životodajnog domoljublja dopuštena samo stoga što je taj val u ovom trenu bilo nemoguće zaustaviti. Već sutra, čim slavlje utihne, hrvatska sloboda bit će vraćena na trajni 'kolonijalni modus'.

Ostaje nada da će Hrvati ipak shvatiti da je s hrabrim, maštovitim, poštenim, samozatajnim ('poniznim') ljudima, koji su dobili i pravoga vođu - a koji vodi brigu, ne o sebi i svojoj kliki, nego o općem dobru - moguće stići i do vrha svijeta. Ta pouka i spoznaja mogla bi biti vrijedna pa i vrjednija od medalje srebrnoga sjaja, koju su naši nogometaši donijeli iz Rusije.

← Povratak

Komentari

comments powered by Disqus